Empatija je temeljna ljudska sposobnost koja obuhvaća percepciju, razumijevanje i emocionalno reagiranje na iskustva drugih. Ona kao složen fenomen uključuje afek tivnu i kognitivnu komponentu te ima ključnu ulogu u etičkom ponašanju, društve noj povezanosti, prosocijalnom djelovanju i izgradnji međuljudskih odnosa. Suvre mena digitalna komunikacija, koja sve više zamjenjuje izravan kontakt licem u lice, značajno mijenja načine izražavanja empatije i otvara pitanja o mogućnosti očuvanja emocionalne autentičnosti u tehnološki posredovanim okruženjima. U digitalnoj komunikaciji empatija se najčešće prenosi putem tekstualnih poruka, emojija i drugih simboličkih izraza, dok su fizička prisutnost i neverbalni znakovi u velikoj mjeri odsutni. To utječe na odnos između kognitivne i afektivne empatije te predstavlja izazov za razumijevanje, percipiranje i izražavanje emocija. Teorija di gitalne empatije naglašava da tehnologija ne isključuje empatiju, već zahtijeva nove pristupe koji uključuju svjesnu emocionalnu osjetljivost, razvijenu komunikacijsku kompetenciju i podržavajuće okruženje. U članku se analiziraju ključne razlike između tradicionalne i digitalne empatije, s naglaskom na utjecaj komunikacijskih kanala, vremenske dinamike, tehnološkog po sredovanja i korisničkih praksi. S obzirom na tendencije depersonalizacije, fragmen tacije i asinkronosti u digitalnoj komunikaciji, ističe se važnost razvoja strategija za očuvanje empatičkih sposobnosti kao temeljnog elementa kvalitetne međuljudske po vezanosti u digitalnom dobu.
|