Ovaj članak ispituje kako digitalizacija pomoću umjetne inteligencije (UI) i virtualne stvarnosti (VR) mijenja emocionalni život i moralni razvoj, s naglaskom na vrijeme adolescencije. Digitalizacija se ne shvaća samo kao tehnološka promjena nego i kao sociokulturna promjena koja preoblikuje znanje, odnose i identitet. UI pruža alate za simuliranje empatije, upravljanje regulacijom emocija i podršku adaptivnom suoča vanju, dok VR stvara imerzivna okruženja koja potiču empatiju, zauzimanje perspek tive i društvenu osjetljivost. Adolescencija se ističe kao posebno osjetljiva faza za te intervencije, karakterizirana neurokognitivnom plastičnošću i formiranjem moralnog identiteta. Digitalne tehnologije mogu ponuditi priliku za njegovanje emocionalnih vrlina poput otpornosti, zahvalnosti i hrabrosti. Međutim, istodobno nose i rizike, poput prevelikog oslanjanja na algoritme, emocionalne površnosti i preopterećenja virtualnim iskustvima. U članku se zaključuje da umjetna inteligencija i virtualna stvarnost ne bi trebale zamijeniti ljudske odnose, već služiti kao komplementarni alati. Pristup usmjeren na čovjeka ključan je kako bi se osiguralo da te tehnologije promiču emocionalne vrline i pridonose ljudskoj dobrobiti.
|