U slovenskim korporacijama, odnosi unutar upravljačkih struktura rjeđe se doživljavaju kao jasan i unaprijed definiran plan aktivnosti, a češće kao proces koji se stalno razvija i prilagođava okolnostima. Analiza desetogodišnjih podataka iz 24 javnih dioničkih društava otkriva dvije istodobno prisutne logike upravljanja: jednu, temeljenu na identitetu i usmjerenju prema simboličkoj usklađenosti, te drugu, utemeljenu na aktivnostima i usmjerenju prema operativnoj učinkovitosti. Primjenom faktorske analize utvrdili smo da državno vlasništvo, čak i na umjerenim razinama, snažnije predviđa simboličke prakse upravljanja, dok nacionalni izbori potiču vidljivo signaliziranje legitimnosti bez odgovarajuće strukturne reforme. Upravljačke prakse usmjerene na rezultate ostaju relativno prigušene, što sugerira da briga za legitimitet često nadilazi učinkovitost u oblikovanju struktura i praksi upravljačkih tijela.. Slovenski slučaj pokazuje kako se reformski okvir korporativnog upravljanja, ukorijenjen u normama EU-a, temeljenima na održivosti i tržišnoj liberalizaciji, nadograđuje na postojeće institucionalne logike, umjesto da ih zamijeni. Rezultat je hibridni oblik upravljanja koji je adaptivan, izvedben i politički usklađen. Ova dinamika pokazuje kako u politiziranim tržištima poduzeća aktivno upravljaju percepcijama radi održavanja stabilnosti, često dajući prednost vidljivoj usklađenosti nad operativnim promjenama što je pristup koji zaslužuje dublju analizu od strane arhitekata javnih politika, investitora i istraživača.
|